Nagrada “Bosanski stećak” za 2021. godinu

Koroman-Veselko

Dobitnik Nagrade “Bosanski stećak” za 2021. godinu  bosanskohercegovački pjesnik Veselko Koroman


Laudacija Veselku Koromanu, dobitniku Nagrade Bosanski stećak

“Kad sam točno prije trideset godina objavio Antologiju hrvatskog pjesništva dvadesetog stoljeća (Izdanje Svjetlosti, Sarajevo, 1981.) Veselka sam Koromana svrstao među karijatide nacionalnoga modernitea. On je jedan od onih koji ne samo da sudjeluje u gradnji tog duhovnog hrama, već ga i nosi na svojim plećima. Kao obrazloženje tom stavu, između ostaloga, napisao sam: U najboljim stvaralačkim godinama je Veselko Koroman, pjesnik o kome se tek u novije vrijeme počelo više govoriti. Svojom “lirskom pastoralom” Koroman je u prvim knjigama demonstrirao svojevrsnu “poetiku sitnozora”, kako je primijetio jedan kritičar. Ulazeći u mikrosvjetove, u biološku strukturu bivstovanja, ovaj pjesnik “zabjeglih sličica” otkriva nam raskošne svjetove iz “pašnjaka jezika”. Izrazito rafiniranog, a zgusnutog izraza, njegove pjesme su uvijek i “prozor” prema matafizičkome. U novijim knjigama Koroman se zadržava na refleksijama o prolaznosti i smrti, ali uvijek kroz pjesnička sredstva neviđene svježine i originalnosti. Izuzetne jezične lapidarnosti, čiste i jasne melodije, snažne refleksije, Koroman se ostvaruje kao najposebnija pojava postšimićevskog pjevanja u hrvatskoj i
bosanskohercegovačkoj literaturi.

S pjesnikom sam se prije rata povremeno viđao, razgovarali smo često o poeziji, rjeđe o hrvatskom nacionalnom pitanju. Kada je izbio rat s autorom sam izgubio svaki kontakt, u očaju egzila nedostajale su mi njegove knjige, s kojih sam se žedan uvijek napajao. Iz skrovitih riznica pamćenja izlazile su te zabjegle melodije. Ići ću na istok dok ne umrem. Treba naći četiri načina. Tražio sam svoja krila u stablima. Doći će vrijeme blagog naroda. Taj programatski stih nekad sam doživljavao kao nadu, a češće kao ironiju, jer je svaka i najmanja blagost bila napustila naše dane. U svakom slučaju i na svakom mjestu pratili su me Koromanovi stihovi, tražio sam u njima utočište pred minotaurima razularena stvarnosti. Ulazio bih u njih kao u čiste školjke jezika i zavičaja. U progonstvu sam po prvi put shvatio Wittgensteinovu misao da su granice mog jezika istodobno i granice moga svijeta.

Gottfried Benn je govorio da je sve što čovjek napiše do pedesete godine života mačji kašalj, da prave pjesničke oluje počinju tek u dubokoj zrelosti. Umijeće koje je pjesnik usavršavao desetljećima sažima sa novim spoznajama o sjaju i ranama našeg mukotrpnog življenja. U ciklusu 10 božjih zapovijedi, on, između ostalog, kaže: Znao sam samo jednoga Boga, Kadikad, Izgovorio sam Božje ime uzalud, Nisam svetkovao svaki
dan Gospodnji, Poštovao sam oca i majku, Nisam ubio, Ne znam jesam li griješio sa ženom, Nisam krao, Nisam svjedočio lažno, Pogledao jesam, kadšto, odabranicu čiju i Srcem, ne poželjeh nikad stvari tuđe. Knjiga je naslovljena po zadnjem stihu jedne pjesme iz prethodne Koromanove knjige, a predstavlja pravi dragulje pjesničkog umijeća i nadahnuća. Novi Koroman je uvijek i stari Koroman i u tom čudesnom konglomeratuslika, misli i glazbe leži tajna jednog od najblistavijih književnih opusa napisanih u nas udrugoj polovici dvadesetog stoljeća.”

Mile Stojić, predsjednik Programskog savjeta “Sarajevskih dana poezije”